Nedostatak prostorija, neriješeno pitanje vezova, nemogućnost nabavke ledare, te nadasve rampa koja od devet časova izjutra priječi put od Škvera ka centru grada, onemogućva hercegnovskim ribarima, normalan rad i plasman ribe.

Silvio Tonsati, predsjednik NVO „Škver – mali privredni ribolov”, koje okuplja 19 ribara, tvrdi da su pomenuti problemi prisutni godinama, ali da je sve ostalo na priči, dogovoru i obećanju nadležnih, ali i Komisije iz EU.

Tvrdi, da se po pitanju problematike, Gradske luke kao prvog mjesta iskrcaja ribe, ništa nije riješilo, te da osnov problema počiva u neregulisanim imovinsko-pravnim odnosima.

–Ne znam ni kako će biti riješeni, jer ima mnogo subjekata nad akvatorijumom Luke, to su klubovi, Opština Herceg Novi, JP Morsko dobro, čak i vlasnici benzinske pumpe polažu neka prava, kazao je Tonsati.

Naglašava da ni pitanje priveza barki nije riješeno.

–Raštrkani smo i snalazimo se kako znamo i umijemo. Sve u svemu, bio je dogovor da ćemo svi biti na jednom mjestu, sa nekih deset vezova. To nije realizovano. Pa je onda bilo obećano, da ćemo dobiti neki kontejner za kancelariju za naše Udruženje, ali ni to nije urađeno. Nemamo ni hladnjaču. Jedino imamo jedan mali ledomat, koji ni blizu ne pokriva naše potrebe. Snalazimo se. Sa dozvolama nemamo problema, to resorno Ministarstvo odrađuje realno, a sa kvotama ulova, zavisi kako ispunimo dnevnik i šta prikažemo. Mada ti ulovi nisu veliki, ma ni blizu nekadašnjih, kazao je Tonsati.

Ribari nemaju fabriku za preradu ribe, nemaju organizovan otkup, a određene količine prodaju firmama „Montefiš” iz Tivta i „Cogimar” iz Kotora, specijalizovanim za prodaju i veleprodaju svježe ribe i morskih plodova. Ribu uglavnom prodajemo privatnim restoranima, dok se na novsku pijacu, kako je istakao, teško može plasirati kvalitetna riba, jer je skupa za naše prilike. Kilogram bijele ribe košta od 25 do 30 eura.

–Bilo bi super da se dnevno može prodati 10 kašeta plave ribe. Školjke i rakovi se plasiraju prema potražnji, objasnio je Tonsati.

Smatra da je radicionalni način ribarenja veoma značajan za gradove na obali, koji bi bez lokalnih ribara izgubili dušu.

–Za razvoj turizma je važna ribarska djelatnost. Turisti traže svježu ribu, dolaze u luku da gledaju kada iskrcavamo ribu. Nemamo mogućnost da dobijemo tezgu u gradskoj luci, kao u drugim gradovima, što je atraktivno turistima. Nemamo ništa protiv kioska za kokice, ali ribarska luka bi bila autentična, što bi pomoglo povećanju broja turista, ali i edukaciji o morskim vrstama. Nadam se da će kod nas biti riješeno pitanje tezgi na operativnom dijelu rive. Mada je i to obećanje ostalo mrtvo slovo na papiru, kazao je Tonsati.

Ono što ribarima najviše smeta je rampa Agencije za upravljanje gradskom lukom, koja ju je postavila, kako bi spriječila spuštanje nesavjesnih građana automobilima na Škver i Šetalište.

–Kada smo mi u pitanju, rampa je podignuta od 5 do 9 časova, ali šta ćemo sa popodnevnim i večernjim satima, kada se ribari vraćaju iz ribolova. Kako da u takvim uslovima prebacujemo ulov do pijace? Prosječan ribar kreće na more ujutru, oko 4 ili 5 časova, a vraća se kad se vrati, a to je uveče. Znači ne može on da zavisi od rampe. Kako će ulov prenijeti? Na ruke? To povlači i pitanje ostavljanja kola, znači mora ih ostaviti na parkingu na Škveru, a sve to dodatno košta, mimo toga što do parkinga, odnosno automobila, mora nositi ulov na rukama, i tek onda ga odvesti do pijace. Ovaj problem treba da riješi Opština Herceg Novi, kao titular Luke, smatra Tonsati. Problem vezova treba da riješi JP Morsko dobro, a pitanje prostora moraju riještiti klubovi.

K.M.

---

Mladi ne žele da se bave ribarenjem
Ribare muči skroman agrobudžet, koji je limitiran na 10.000 eura. Od ove cifre, Ministarstvo poljoprivrede pokriva polovinu.

- Malo koji ribar ima 10.000 eura da uloži. Od agrobudžeta možemo očekivati kupovinu opreme za mali privredni ribolov, remont plovila, remont motora i nabavku novog motora, ali naravno ne može se sve nabrojano uklopiti u skromnu cifru od 10.000 eura, konstatuje Tonsati.

Poručuje da more ima svoju sjetvu i žetvu, i da se one moraju ispoštovati

- Nisam nešto zapazio da se mladi ljudi intersuju za ribarstvo. To su sve ljudi od 40 pa naviše godina. Zato što to nije stimulativan posao. Da bi se mladi čovjek odlučio za ovu djelatnost, mora mnogo uložiti, od kupovine plovila, do opreme. Sve to košta između 30 i 50.000 eura, objasnio je Tonsati.